Jebeno je kad čovjek ostari. Mislim, mene su moji odgajali da poštujem starije i doista se tako i ponašam. Ali starce primjećujemo (ili mi se čini) samo kad nam dignu živce. Recimo, ako su na blagajni ispred tebe, a strašno ti se žuri, onda uvijek neobavezno čavrljaju s blagajnicom.

(Daj, plati više i 'ajde...)

Potom izvade one svoje smiješne male kožne novčanike sa srebrnom kopčom i istresu na pult hrpu kovanica koje blagajnica marno prebroji.

(Pa ne mogu vjerovat'!)

Nekoliko rečenica uljudnoj blagajnici na odlasku i... Naravno, sjetila se da joj je zaboravila još nešto ispričati.

(#@§!!)

Ili, recimo u zagrebačkim tramvajima. Svi koji žive ili su živjeli u Zagrebu znaju da starci koji izgledaju kao da su se vratili s križnog puta najžešće zabijaju lakat u tuđe rebro. Nakon precizno upućenog udarca opet onemoćaju. Sjedalica je osvojena. Pobjeđuju nas na iskustvo.

Ili starci susjedi čije te oči uvijek budno prate. Parkiraš automobil ispred zgrade, iziđeš i pogledaš prema gore... Čim vam se pogledi spoje, silueta starice hitro se sakrije iza balkonskih vrata.

- Nije me vidio, ali je njega jesam. Sad znam kad se vratio... - zadovoljno sama sebi šapne naborana Mata Hari s umjetnim kukom.

No, gledati ih ovakvim očima nije baš pravedno. Mi u biti i ne razmišljamo kroz kakve metamorfoze prolaze stari ljudi.

U kolovozu sam došao u Grad, dva tjedna odmora. Jedan je dan uvijek bio rezerviran i za Maju. Izgrlili smo se i izljubili na ulaznim vratima njezine kuće. Nisam još ni pošteno sjeo, a Maja je sa smješkom išla prema meni držeći u ruci ohlađeno pivo.  Razmijenivali smo pričice, smijali se i baš nam je bilo drago što ćemo sat-dva provesti zajedno.

Tad se pojavila njezina baka. Nju nikad prije nisam vidio. Šokirano je gledala u mene s poluotvorenim ustima kao da želi nešto reći. Rečenica joj je zapela negdje u grlu i već me pomalo unervozila neizvjesnost.

- Ajmee, pa ti si doša! Majo, lipoto moja mila, pa ti njega znaš! Ajme, kakva čast! - napokon je progovorila.

E, sad sam ja bio šokiran.

- Ma to je Psihosomat, ne znate se vi - Maja nas je pokušala upoznati.
- Ma kako ga ne bi znala, ludo jedna! On je onaj poznati glumac! A vi ste se spetljali, je li? Ajme, niko sritniji od mene! Ma, pogledaj ga, tko bi mu odolija!

Tako je ona o meni govorila, a niti sam glumac, a još manje neodoljiv. Dok mi se približavala, mučilo me koga ona u biti vidi.

Humphrey Bogart? Clark Gable? Fabijan Šovagović?

Pružila je ruku prema mojoj bradici.

- Ma, vidi mu pičića! Ma, slatkog li pičića, mogu li ga samo malo dodirnut?

- Slobodno - odgovorio sam. Prstima je nježno prelazila po mojoj bradici uporno joj tepajući 'pičić slatki'. Maja se nije mogla suzdržati, prasnula je u smijeh i usput mi rukom signalizirala da baka nije sva svoja.

Otpratila ju je u sobu.

- Šta je ovo bilo? - čudio sam se.
- Ma izvadili su joj maternicu, otad je nije sva svoja. A i stara je već. Žao mi ju je gledat ovakvu. Sad živi s nama, bolje je tako. Napale su je sve žive bolesti, mozak joj više ne radi, a kad je se sjetim kakva je bila prije... Grozno šta ti život sve donese. Znaš, dobro je da joj mozak ne radi. Ona i ne zna što joj se dogodilo, u šta joj se život pretvorio. Ovako je stalno vesela, a i nas zabavi. Vidio si i sâm što priča, uvjerena je da si ti poznati glumac.
- Gdje si je odvela?
- U sobu. Gleda TV kalendar.

I tad se prolomio vrisak. Vrata su se otvorila, baka je bila izvan sebe. Oči su joj bile pune suza. Maja ju je nježno pokušala umiriti, a baka je naricala:

- Zašto mi niko nije reka da je Vasco da Gama umra? Sad je bilo na televiziji... Ni telegram njegovima nisam poslala...

Jebeno je kad čovjek ostari.